lav nikolajevič tolstoj
utorak, 08.04.2008.
...Mijesaju se jezici svih zemalja kroz koje Drava protice, a u pitanju je ozbiljna rijeka, nema tu sta, i pored trenutnih malih problema sa vodostajem...
Malena me gleda gotovo ponosno zbog svog putujuceg prozora, ali onda snuzdeno zaokrenu vraticem, otkrivsi nacas mali skriveni prostor iza uha, dotle neistrazen mojim pogledom... Nikad mi sati nisu prosli brze... uz Nju vrijeme prosto leti... ajde... racunao sam da cu se s vremenom vec zaljubiti u nju, a da necu ni primjetiti... ali ovih dana sam saznao da ne mozes a da ne primjetis kad se zaljubis... o, primjetis... primjetis, jos kako...
eh sad... da li je njoj stalo do mene?
Otkud znam... jebes ga... Na takvu dilemu netko potrosi citav zivot, ali ljudi iz ravnice (propoznat ce se takvi) imaju neke svoje puteve, mozda bas zato sto sa svakog mjesta u ravnici uvijek mozes krenuti na sve strane?
Ili se varam... djevojke ne sudjeluju u utrkama, to znate... One sudjeluju samo u pobjedi... oduvijek.. Ovdje ce kalkulirati oni koji se ni u jednoj trci u zivotu nisu primakli pobjedniku na manje od tri metra... (tu se kibiceri poznaju)...
utorak, 04.03.2008.
Da, jesen je djevojka, malo tko to zna...
jedva čekam jesen...
Prvi put sam je ugledao kao dječak, iz dedinog krila, u lepezi karata u njegovim mekim rukama... To je jesen, rekao je... zeleni kec... ovaj tikveni kec je ljeto... a ovaj deda kraj vatre,žirovi kec, to ti je zima..
A jesen na onoj karti iz starog špila nije puno ličila na sebe... bila je vješto prerušena u ljepuškastog paža koji se sladi vrčem mladog vina iz vinogradske bačve, ali odala ju je majušna damska cipelica, kako to već i biva u bajkama... prikazivala se uvijek u drugom liku, vile valjda i moraju tako... ali svaki put, kao namirisanu maramicu sa inicijalom, ostavljala je neku novu nijansu na sve raskošnijoj paleti sa koje sam oslikavao njenju siluetu na štafelaju svojih maštanja...
I tek kasnije bih se sjetio da je to bila Ona?
Prodavala mi je prve pečene kestene skrivajući kosu pod kapu boje bundeve, u berbi mi u prolazu namigivala ispod kapuljače kabanice modre kao crno grožđe, na stepeništu Srednje škole Valpovo vragolasto me prskala po licu sklapajući kišobran na sivo-blijede kriške novembarskog neba, sa lijepog remorkera na našoj kompi u Belišću, mahala mi povezana maramom farbanog opalim lišćem breze i hrasta potopljenim u nadošlu Dravu...
Zažmirio sam da bi je bolje vidjeo, preda mnom su se razmicali obrani kukuruzi, zamirisale brazde na dnu Presahlog Mora, ličanski salaši su se ljuljali u pomrčini, čupavi ličanski garovi lajali su za mnom na svim dijalektima moga sela... Osjetio sam da se Slavonija opasno ljepi za moje cipele, ali to nije bilo ništa spram onog kako su se moje cipele ljepile za nju...
I znao sam da se ne smijem zaustavljati ovdje... Znao sam da je tu tako plodno da ću se primiriti ako zastanem, da ću nići negdje nasred polja, kao zalutali karpatski hrast...
subota, 23.02.2008.
... e, da...
Prvim poljupcem, kao tamnocrvenim carskim pečatom, u momentu je poništila kaotičnu "hrpu" mojih uspomena, i iz pretenciozne Biografije Mog Momčenja prezrivo iscjepila sve one stranice na kojima se spominju djevojke, ljubav, strast...
Koliko samo promašenih tema?
Iz jedne naizgled prozaične popodnevne gužve nadošla je lagano i nezadrživo, kao val, osmjehnula se, potopila me zagrljajem, i tiho se povukla prema tamnoj pučini svoje tajanstvenosti...
Da...
A more zna nemilosrdno primiriti se...
Katkad me, eto, oseka danima i danima ostavi nasukanog...
Ali, djelići Onog Vala zapali su u svaku božiju pukotinu Ove Stijene...
I, ma šta da se dogodi...
U meni će zauvijek ostati ona sol...
četvrtak, 21.02.2008.
Sve se to lako vidi...samo treba znati gledati... naše su ulice ravne, a djevojke pune krivina...
...naš stari, zarasli Oštri Ćošak majstora Nađa... taj dućan je bio minijaturan, u njemu, uz malo mašte, i dve debele mušterije mogu napraviti gužvu... privikavamo se polagano na sve to... Ta sentimentalna relacija između nas će s vremenom samo dobiti na cijeni, kao kičerski luster sa staklenim perlama u natrpanom izlogu antikvarnice...
Nisam birao prijatelje i suigrače po grbu na prsima, birao sam ih po grbu u prsima, po nekom našem grbu, koji se ne skida tek tako, s majicom... i svaka čast svakom... ali nacionalnost je ipak samo jedna romantična stavka životnog formulara...
Trener je tvrdio da svaki igrač ima Svoj Dan, i da je jednostavno pitanje sreće da li će se to poklopiti sa nekom važnom utakmicom, ili sa, recimo bezveznim prijepodnevnim treningom... Paolo Rossi je, na primjer, Svoj Dan proslavio pozvavši u goste Momke Iz Brazila, Marco van Basten je umjesto u svjećicu dunuo Rusima pod prečku, onim nevjerovatnim volejom iz mrtvog kuta u finalu Kupa Nacija, Mrco je izgleda iskoristio Svoj Dan prerano, kad smo razbili osmi "E" sa 7-0 na turniru povodom kraja školske 00/01 godine...a ja nisam zapamtio čak ni približni datum Svog Dana..
ponedjeljak, 18.02.2008.
...Nema tog kadra koji može da se raširi kao pejsaž ravnice u ljetni dan...
...kaže priča... ili san kao i uvijek...
da... dospije i do mene poneka priča o njoj... ni ne pretpostave, siroti, da se nas dvoje oduvijek znamo, pa lupetaju tako koješta... No, najlakše je pričati o boljima od sebe, to je drevna zavjera...slažete se?... Oni što te uopće ne znaju, najviše laju, a oni što te najbolje znaju najviše šute... i lijepo bi bilo da mogu bar ponekog da ćušnem preko usta, onako učiteljski, kad se najmanje nada, ali... Davno je Bog prosvijetlio onu barabu iz 5. osnovne u meni, uzdržim se, taman posla... Dobro, opsujem tu i tamo, ali i u tome sam postao vješt, promrmljam samo... Te moje psovke prije liče na blagoslove nego na prostote... :-) :-)
Nekog tako zamišljaš i zamišljaš čitavog života, pa kad ga sretneš odjednom shvatiš da ga nisi zamišljao dovoljno dobro? Na licu te drske djevojke smijalo mi se sve osim usana... Dva opasno nauljena oka, aristokratski nadignut nosić, pa čak i uvojci koji su samo provirivali iza malih, također nasmijanih očiju, a te pirgave kose bilo je još čitavo čudo, podignute u punđu...
i kaže mi: "Šta je cirkusaneru, šta me tako gledaš?" Kao da nikad nisi vidio djevojku za kojom ćeš patiti cijelog života?...
... zastao sam na trenutak, opčinjeno gledao za njom, a onda, sjetivši se odjednom, uzeo onaj slatkiš iz džepa i liznuo ga zatvorenih očiju, pokušavajući osjetiti ukus djevojčinih usana na njemu...
a da mi tek vidite pogled kad ona dođe... mogli bi upaliti cigaretu na moje oči... treba razgrnuti taj žar ponekad...
utorak, 12.02.2008.
Djevojka može ostaviti dečka... ali, svoje haljine, nikada...
sve ovo nema nikakvu fabulu... kako mi dođe... ima ponešto teksta... pa se smjestite dok čitate... imao sam i ja svoje nastupe ludila... dal sam to ja, kad prolazim pored ogledala?
u svim pričama do sada postoji nešto što je bilo važnije od svake logike... to je bila moja mašta...
nudio sam vam put do prosvjetljenja popločan igrom i zabavom... da bi tim putem mogao koračati, prvo sam morao naučiti upoznati užitak... užitak u svakoj od 4 jedine ljubavi na svijetu... užitak u svakom trenutku... svakoj riječi, svakome slovu... takve užitke sam morao naučiti smjestiti na pravo mjesto... ne kažu bez razloga, da se sreća svakome ukazuje prema njegovim shvaćanjima... svatko od nas sreću različito tumači... pa svakom danu dajem šansu, da bude najljepši u mome životu... i kad sam sretan... i kad sam ljut...
pa ponekad... kad sam ljut, brojim do 4... a kad sam jako ljut... psujem...
kako se moj drugar Dare, po mom mišljenju nosi sa srećom... eto, on smatra... (nemoj se ljutiti brate)... svoj dan izgubljenim, ako mu se barem jedna djevojka, žena ili cura tog dana ne osmjehne... takav je... romantičar iz ulice...
nije zanimljivo što ono što nam djevojke kažu... zanimljivo je ono što nam prešute... nadam se da se slažete... kako Rilke tumači... djevojke treba obožavati ili ostavljati... ništa između...dame biraju... o, još kako... i uglavnom izaberu barabe... naučio sam samo obožavati... ostavljanje prepuštam djevojkama... koje, prije svega, nemaju čari... dok ih vi, burazeri ne otkrijete... dok im, kao najljepšim bićima na svijetu ne pošaljete samo anđele... onda ćete vidjeti sve njihove čari...
ali, poslije svega... nitko vam ne može biti toliko stran, kao osoba koju ste nekada voljeli... uvjeren sam da me nikada nije voljela onako, kako to rade poštene djevojke... ta lepotuška, ima osmijeh koji će joj biti dobra propusnica u životu... shvaćam ju potpuno... pa tko sam ja da joj to govorim!... zabavljali smo se kratko, i kad smo bili zajedno, kao tih mjeseci, samo smo se grlili i ljubili, kao pijani rusi... definitivno me pomjerila... istina je... da ne bude zabune... bila je ljepša nego ikad...
nakon toga... za svaki idući dodir sam dobio samo jedan formalan osmijeh... ali sam znao da malog prgavog emotivca neću moći tek tako izvući ni iz koje priče... curica sa bijelim cipelicama koja je rano morala kući...
"Tajne su kao djevice, s njima se mora nježno... bilo bi tako slatko naprosto im strgnuti bluzicu, a opet, čarolija je potpuna tek ako ih pustiš da se sramežljivo otkriju same..."
SANJAJTE... sanjari, šampioni...
pilence... sretan ti rođendan...
subota, 09.02.2008.
...Riječi bi sve pokvarile...Samo se ćutke pokraj mene stisla... Sami, svoji...Izbjeglice iz besmisla...
...Alfred Hitchcock: "Ljubav je partija karata, gdje svi varaju... Muškarci - da bi dobili, a žene - da ne bi izgubile..."
jebeš ga... tako je uvijek bilo... ima još mudrosti tamo otkuda ona dolazi... od majke, koja je bila moj prvi susret s jednim anđelom... i od tate... eee... tata je bio i još je uvijek moje prvo iskustvo neustrašivosti... pokazao da je ljubav najmirisniji cvijet našeg kraja... u Lici... gdje će me odvesti... "Može li se ikada zaboraviti ono što se jednom ljubilo?" J. J. Rousseau... mislim da ne može... i da ću se još milijun puta zaljubiti u tu istu djevojku...
"Rečeno je kako nešto maleno poput lepršaja leptirovih krila može u konačnici uzrokovati tajfun na drugoj strani planete." (Teorija kaosa)
...nije me strah ljubavi... eto... mislim o ljubavi i o strahu... strah je energija koja sažima, zatvara, uvlači, tjera, sakriva, grči, šteti... a istovremeno je ljubav energija koja širi, otvara, odašilje, ostaje, otkriva, dijeli, liječi... strah zamata naša tijela u odjeću... a ljubav nam omogućava da stojimo goli...
"Postoji neko zlo među ljudima koje ih sprečava da se udružuju i nagoni ih da između sebe otvaraju ponor. Jedino ljubav može da ih natjera da taj jaz premoste." Hermann Hesse...
"Ljubav slikari slikaju kao mladića ili dječaka iz dva razloga. Jedan je što lik starca tome ne odgovara, a drugi što ljubav čini da je čovjek lakomislen i lakše podnosi taj osjećaj, gotovo kao dječaci." Giordano Bruno...
i na kraju...
"Kakav smo mi to narod kad je gubav jedina riječ koja se rimuje s ljubav"
Đ. Balašević...
ponedjeljak, 04.02.2008.
"Bajke leže u meni poput sjemenki; potreban je sami dašak vjetra, zraka sunca ili kap gorčine pa da se rastvore u cvijet."
...šone počna...
...nijedan muškarac ne umije tako uljepšati djevojku kao što to umije vjetar...ona dokazuje svoju ljubav prema muškarcu požrtvovanošću, a on svoju - glupostima...ničega, reklo bi se, osobenog nije bilo u njenoj odjeći i njenoj pozi, da, ali meni je bilo tako lako da je prepoznam kao ružu među koprivama... da su djevojke odlučivale o nekim stvarima, svijet bi izgledao ljepši... pa, nekada sam sanjao o ekipi sastavljenoj od prijatelja, a tek kasnije sam shvatio da se pravi prijatelji mogu izbrojati na prste jedne ruke...
Ne hodaj ispred mene, možda neću slijediti...
Ne hodaj iza mene, možda neću voditi...
Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj...
...stvarno više ne znam hoće li u ovom gradu ikada zasjati sunce kako treba?
eto malo nečega... da ne bude prazno... morao sam nešto napisati... prepisati... uljepšati... dodati... pa tako... čuvajte se...
nedjelja, 27.01.2008.
Tko je mogao misliti? Kao roman... Dođe cirkus, u njemu ljepotica na trapezu...
"A cirkus ode"... Pa, ne baš pile... ode šatra... ode mađioničar, ode elefantuš, ode harlekin... Ali cirkus zauvijek ostane u ovoj varoši... Belišću... Ja stvarno ne znam šta ova Karašica misli?... Ako još malo opadne moraću da metnem točkove na čamac... Znate da ja ne ulovim više nego što treba... Ih, ne moram žuriti... sporo vrijeme ovdje prolazi... kod nas i Uskrs pada tek u srijedu... :-)
Brate! Da im nisi rekao! Sad ću te odvaliti ovim veslom... O jebem li ti i tetku i tetkinu kumu, i kuminu komšinicu preko puta s kojom tri mjeseca ne priča, pa ti si nisi normalan... Ja sve lijepo i zaobilazno, ne znam "izvini", pa ne znam "samo da nešto zamolim...", a ti? Kako te nije sramota? Takav momak, da pravo sidro nosi na tom lančiću oko vrata, a ovamo tračari kao besposlena bedinerka... Mora on sve da sazna... lijepo bi pukao da ne sazna...
Ma... pjesmama se još i može oprostiti kad slažu... s ljudima to već malo teže ide, ali neka i njih... da su onakvi kakvim ih je dragi Bog zamislio, i On i ja bi davno ostali bez posla... nije bezveze govorio moj stari prijatelj da dobra violina ima pet žica... četiri na čivijama, i jednu u srcu onog ko je svira... prosto im bilo, kolkogod da ih je u toj bandi...
četvrtak, 17.01.2008.
...Oni koji se vole, ne govore puno...
... sve češće su me snalazila saznanja koja se sa mnom nisu slagala... neka riječ u razgovoru s prijateljima, rečenica u nekoj knjizi, neki stih u galeriji moje mašte, jedan red kod Goethea... silom bi me hvatali... usamljenosti, gubljenje svega meni vrijednog, gubljenje radosti, govorili su mi svojim grubim jezikom... u meni su se gnijezdili bolovi... samo dozivanja, samo opomene, svaka pojedinačno malo primjećena... ali sve su stalno pogađale u isto ranjivo mjesto... i sve je bilo protiv moga sna... shakespeare mu se rugao... kent ga je napadao, budha poricao... samo su me bolovi uvijek iznova vraćali k njemu... ne bi li se oni smirili i pobjegli ako bi jednom imao svoje utočište?... Ne bi li se san i glad, osmijeh i slobodan pogled, duboko disanje i želja za radom povratili, tamo, u pećini kraj potoka, kraj srca prirode, daleko od galame, daleko od gužve?
... sve je to išlo polako i u mnogim uskim spiralama i željeni san se sto puta opet pojavljivao... potok i jezerce su uljulkivali najprisnije snove boja... ali opomene su rasle, a prije svega bolovi, i često mi je izgledalo sve to tako stvarno...
"moj deda već dugo...
ore nebeske njive..."